"Ponašaj se, kao da znaš... Ovo je tvoj način da zablistaš..." Zvuci radio smetnji nekoliko sekundi. "Ti uzimaš mene, preuzimaš moju samokontrolu..." Opet radio smetnje. "Video je ubio radio zvijezdu... Video je ubio radio zvijezdu..." Radio utihne, svjetlosni mačevi otrovnih neonskih reklama udaraju u njegove oči, havajska košulja je navučena preko golog tijela, ruke hladne od beskrajne vatre ultrazvuka. Nema ponovnog punjenja, Tony, nema zaustavljanja na putu do 80-ih. Ovo je solarni ekspres, put ka slavi od kristala i poroka, ovo je eksplozija iz prošlosti. Ovo je legendarni Grand Theft Auto: Vice City.
Da budem iskren, bilo je vrlo teško doći do ovog članka. Treba se zahvaliti mojoj neugasivoj vjeri u činjenicu da se najbolji članci rađaju iz želje da se govori, a ne iz potrebe da se recenzira najnoviji proizvod transportne industrije, oprostite mi EA i Ubisoft. Takođe bih želeo da izrazim svoju zahvalnost Aleksandru Tobolinu na odlomku napisanom malo ispod.
„Oh ja, upravo sam večeras umro na tvojim rukama
Mora da je bilo nešto što si rekao
Upravo sam umro na tvojim rukama večeras"
Ovaj članak je posvećen mojoj ljubavi/mržnji prema GTA Vice Cityju, radi se o utiscima i uspomenama, kao i razmišljanjima o igrici, pošto sam bukvalno pre nedelju dana seo da je ponovo igram. Ovo je analogni razgovoru pored kamina o prijatnim, toplim uspomenama, u društvu Jack Daniels Black Label-a i uz tiho pucketanje drveta kao pratnju.
Dogodilo se moje poznanstvo sa Gradom svih grijeha - to je slučajnost! – na samoj obali mora, u mjestu Zatoka. Onda sam se ja, ološ niskog kalibra, gužvao sa drugim ološima visokog kalibra po kompjuterskim klubovima i igrao Counter-Strike 1.4. Da, ne 1.6. Koliko imam godina, oprosti mi Gospode. Uglavnom, tu sam se i upoznao sa Vice Cityjem, i to na najpogodniji način za upoznavanje igre - kroz ludilo.
Leci sa cheat kodovima bili su okačeni iznad kompjutera - lep dodir od strane administratora. ASPIRIN, PANZER, LEAVEMEALONE, SEAWAYS - onda su to bili delovi slagalice od kojih je sastavljena Repinova slika "Uhvati me ako možeš". Skupljamo zvijezde s neba, slamamo policajce, katanom sečemo prolaznike, sjedimo u tenk i dižemo u zrak sve što motor dozvoljava da raznese van misije. Nekako u tim uslovima stasala je generacija koja je verovala i veruje da je besmisleno igrati GTA bez varalica...
A što se tiče misija - koga briga za njih? Naravno, kada su se umorili od organiziranja genocida u ime varalica, neki su tražili zavjeru. Do misije su stigli helikopterom i zakucali masivni vijak nazvan po Versetti, jer je slabašni dječji um, za koji se NumPad nije vrtio u grobu, morao iz njega kontrolirati igračku. Igračka koja je, da vas podsjetim, za sedam minuta morala učiniti ono što dijete ne može za pola sata – a još više, u kompjuterskom klubu sa drugim, još opasnijim tajmerom – tajmerom ograničenja igre općenito. Tako je stasala generacija koja misiju sa helikopterom smatra najtežom u istoriji video igrica uopšte.
A onda, na sunčanim obalama zaliva, ja i moji drugari iz kalibra smo bili neonski jorgovani o tome koliko je Grant Theft Auto dobar kao parodija. Nije bilo važno što je Rockstar, nekadašnji tonski studio, napravio tematsku muziku besprijekornu poput Dysonove sfere, te da su likovi igre reference, satira i ruganje kultnim filmovima tog vremena, kao što su "Carlito's Ways", "Scarface". " i desetine drugih filmova.
Samo smo se zabavljali na ulicama, punim toksičnog neona, neuhvatljivog komercijalnog razvrata i grimiznih zalazaka sunca. Zabavljali smo se koliko nam je to dopuštao naš nerazvijeni intelekt – iskreno, bez prikrivenih motiva, uz naknadne rasprave o svakom detalju i prepisivanje kodova na komad papira.
Sada riječ ima moj kolega Aleksandar Tobolin. Ovo je priča o njegovom upoznavanju sa kultnom igrom, naizgled obična priča, ali zanimljiva iz više razloga.
„Nisi u kontaktu
Nemam vremena
Ali ja sam van sebe kada nisi tu"
"Pribadače zadovoljstva šire se tijelom, a iz zvučnika zvuči pjesma Out of Touch grupe Hall & Oates, pomiješana sa urlanjem motora moje omiljene turbo sablje - strašnog i brzog mišićavog automobila, na kojem se utrkujem u moju novostečenu vilu. Niste trebali da nam podmetnete, g. Diaz, niste trebali.
Kao dijete, imao sam mnogo razloga da s vremena na vrijeme sjedim za GTA Vice City. Prvi je bio veliki otvoreni svijet, čak i ako su u stvari samo 2 otoka koja se mogu prijeći za 5 minuta vožnje, ali ima toliko različitih zanimljivih mjesta, neistraženih kutaka i rupa. Razlog broj 2 je sloboda izbora. U GTA-i ste se mogli okušati u ulozi filmskog reditelja, vatrogasca, taksiste, prodavača sladoleda, dilera automobila...
Pročitajte takođe: u novom Humble Mobile Bundleu nalazi se 10 igara uloga za svačiji ukus!
Obavljajući ove neobavezne misije, nehotice sam pomislio da dok se ja zabavljam ovdje za kompjuterom, širom svijeta pravi ljudi svakodnevno vise na filmskim setovima, gase požare i prodaju svoju robu kupcima. Na pozadini ove dosade, život Tomija Versette izgledao je kao prava bajka - uspešnog dilera droge i razbojnika čiji je život pun novca, lepih devojaka i avantura - sve do prvog susreta sa policijom.
Ne mogu reći da je GTA Vice City naučio nečemu važnom, ali su svi uzeli nešto od toga, i dobro i loše. Moji prijatelji su u igri vidjeli uzbudljiv simulator pijanog vozača koji puca iz ultrazvučnog aparata na prostitutke i pijanice u uniformama građevinskih radnika. Završetak čak i nekoliko misija priče nije nikoga zanimalo. Brzo sam se umorio od smanjenja populacije i odlučio sam da završim ono što su scenaristi i dizajneri igrica pokušavali postići. Ukupno sam igrao pet puta uzastopno. Posljednji je bio prošle godine. Zašto sam dovraga opet gubio vrijeme na nju?
Vjerovatno sam samo htio ponovo uroniti u to doba, sjetiti se šta sam radio dok sam bio školarac. Još jednom će se voziti u svom omiljenom moćnom automobilu uličicama poznatog grada, završiti misiju helikopterom i bombama na gradilištu, još jednom oboriti Diazovog debelog jarca, stati na kraj obračunu Kubanaca i Haićana . Ali glavna stvar je vidjeti koliko je daleko napredovao igranje u više od 10 godina od objavljivanja igre.
Sada mladi igraju Grand Theft Auto u FullHD-u na svojim pametnim telefonima za par stotina dolara, a mi smo morali da idemo u kompjuterski klub ili kod prijatelja sa najmoćnijim računarom da igramo u normalnoj rezoluciji. Ono što mi se posebno svidjelo kod Vice Cityja u odnosu na treći dio je to što je imao više slobode, mogućnosti i promišljene logike. Štoviše, na pozadini povijesti Tommyja Versette, čak i sljedeći San Andreas smatram prilično tromom i dosadnom zanatom s oskudnom radnjom.
Pročitajte takođe: Tražimo jeftin PC za igranje od početka 2017. za CS:GO, DOTA, World Of Tanks
Čitaocima toplo savjetujem da jednom u 3-5 godina prođu kroz svoje omiljene stare igre, svaki put je to potpuno novo iskustvo i prilika da moderne kreacije sagledaju kroz prizmu prošlosti i uspomena iz djetinjstva."
Alexander Tobolyn, posebno za Root Nation
„Oh ja, upravo sam večeras umro na tvojim rukama
Mora da je bilo nešto što si rekao
Upravo sam umro na tvojim rukama večeras"
Neka me bogovi polipa proklinju ako ne zapjevam ovu pjesmu svaki put kad je čujem. Uglavnom, prije par sedmica sam saznao da na G2A odličan klasik košta nešto oko 1 euro (cijena piratskog diska mnogo prije krize), a nakon pola sata sam već vidio početni ekran... I posle par dana igre bez prestanka, puno promašenog posla i tri promašene od devojke, koju više nemam, nakupilo mi se toliko misli da bih mogao bar da napišem disertaciju.
Prije svega, misija s helikopterom je nevjerovatno jednostavna - prošao sam je prvi put i sa 2 minute viška. To radi mozak koji daje život! Sve što je trebalo da uradite pre početka tajmera bilo je da proletite, unapred isečete sve protivnike sa nivoa, proučite obeleživače i tek onda pokupite bombe. Čak je i Lanceovo spašavanje bilo uspješno prvi put, i to bez unaprijed kupljenog oklopa - jurišna puška s blizinom, hrpa hemoroidnih hitaca u glavu zahvaljujući Logitech G502 i zabavna vožnja s probušenim gumama pomogli su da prođe misiju, iako znojav, ali bez ponavljanja .
Pročitajte takođe: pokupite 10 igara za $0,5 u Mega Pick & Mix paketu na Bundle Stars
Činilo bi se da je sve fantastično, nostalgija bi trebala da bije iz svih pukotina kao Nijagarini vodopadi, a ja ću joj lizati igru kao Juliet Starling beskrajne chupa-chupse, ali... ne. Nakon što sam završio 90% igre, nakon što sam isprobao San Andreas, GTA IV, GTA V, Saint's Row IV i gomilu drugih sandboxa i pucačina iz trećeg lica, izjavljujem da je Grand Theft Auto Vice City kriv kao starica lice prolaznika na gradskim ulicama.
Iritantno je što glavni lik ne zna plivati – samo su u San Andreasu smislili da naprave analog nevidljivih zidova za vodu, ovdje funkcionira logika GTA III. Navodno je glavni otac glavnog lika u mladosti ubio vješticu iz Zemlje Oz, a voda je smrtno opasna za našeg štićenika. Sledeći je tupi AI. Čini se da bi za desetak godina bilo moguće popraviti partnere zaglavljene u teksturama, zbog kojih morate ponavljati misije svakih pola sata, ali ne, i dalje je loše. Još jedno pitanje - zato, ako otključate brzinu kadrova, na mom kompjuteru, na kojem je pokrenut Star Wars: Battlefront, dim iz točkova automobila uzrokuje pad FPS-a na 5-6? Koja je magija optimizacije 80-ih? Inače, iskreno vam savjetujem da isprobate GTA Vice City na 120 i više FPS-a, ovo je nešto, prokletstvo, sa nečim - igra nikad nije izgledala tako realistično.
I na kraju, ekser programa. Zarđali ekser, iskrivljen i zaboden u nečiji išijas. Pucanje! Bez obzira na rezoluciju, svaki najmanji pokret miša pomjera nišan ne za jedan konvencionalni piksel, već za 10 ili 20 odjednom, a u načinu nišanja iz prvog lica, koji bi trebao povećati preciznost, korak se povećava za dva ili dva. tri puta! Jadna moja gušterača čuje da je ovo urađeno u korist džojstika, ali dovraga, 2K17 sati u dvorištu, vrijeme je da popravim ovo sranje. Takođe, oružje ne puca tamo gde je nišan usmeren. Nijedna od tri ili četiri desetice. Uvek puca u jednom trenutku bez rasipanja, ali onda više i desno od nišana, pa više i levo, pa generalno negde u greben - a s obzirom KOLIKO treba da pucate u igri, ovo jako kvari uzbuđenje pri dodavanju.
O da, i ako postoji želja da ponovo isprobate igru, bit će zabavno i nakon nekoliko prolaza, savjetujem vam da instalirate GTA Vice City Deluxe modifikaciju. Dobar je jer ga može instalirati popularna verzija pored njega Steam-verzija, koristi uobičajeno spremanje i nije u sukobu s jedinstvenim originalom. U stvari, ovo je masovna zamjena svih automobila bržim i dodavanje na kartu gomile mjesta za benzin opasnu zabavu - skokove, rampe, dvije mini staze za relie i tako dalje.
A u modi je i moj omiljeni automobil svih vremena i nacija - sudeći po modelu, to je Camaro SS, ali za razliku od drugih automobila, nije imenovan u igrici. Odnosno, kada sjednete za volan, ništa ne piše u donjem desnom uglu. Njegove prednosti počinju i završavaju brzinom - kopile kreće od nule do stotke za manje od sekunde, a na vrhuncu se kreće dvostruko brže od najbrže kolica iz jedinstvenog originala - a to je stotinu kilometara brže nego što je potrebno. Voziti takvu bebu po autoputu po gradu je neizmjerno uzbudljivo, svaka odskočna daska (a ima ih mnogo u modifikaciji) tjera nas da letimo više od visine helikoptera, ali svaka neravnina može dovesti do brutalne nesreće. I to je dobro!
PS Kako se pokazalo kroz naučna istraživanja, dim iz točkova usporava PC samo u modu, u originalnom Vice Cityju možete bez mnogo straha smanjiti FPS do maksimuma.
„Slušaj svoje srce kada te zove
Slušaj svoje srce, eto nothing inače možeš
Ne znam kuda ideš i ne znam zašto
Ali slušaj svoje srce pre nego što mu kažeš zbogom"
Grand Theft Auto: Vice Cityju nije potrebna moja procjena ili konačna presuda, ali ću ih ipak dati. Nije remek-djelo, nije savršeno, ali je legenda koja je odgojila generaciju ništa lošiju od Pepsi-Cole, linija u McDonaldsu i prokuvanih farmerki. S obzirom na njegovu cijenu na ovom linku, smatram da je grijeh ne kupiti ga u kolekciji i povremeno ga pokrenuti, samo stajati po strani i pjevati...
„Oh ja, upravo sam večeras umro na tvojim rukama
Mora da je bilo nešto što si rekao
Upravo sam ti večeras umro na rukama..."
Autor: Denis Zaichenko, posebno za Root Nation