Nove slike koje je napravila NASA-ina solarna sonda Parker otkrile su usijani površinski sjaj Venere koji se probija kroz veo štetnih oblaka, pomažući nam da bolje razumijemo minerale koji čine ovu stenovitu i misterioznu planetu.
Koristeći podatke širokopojasnog imidžera za solarnu sondu Parker (WISPR), naučnici su uspjeli zaviriti ispod guste atmosfere planete, otkrivajući geološke karakteristike kao što su visoravni, visoravni i ravnice. Uprkos relativnoj blizini Zemlje, pokazalo se da je Venera veoma teška za proučavanje. Zove se Zemljin "zli blizanac" jer, iako sličan Zemlji po veličini, masi, strukturi i sastavu, duboko je neprijateljski raspoložen prema životu. Na Zemlji je klima umjerena i vlažna, na Veneri suva i moguće vulkanska, sa prosječnom površinskom temperaturom od 471°C. Venerino nebo je ispunjeno gustim, otrovnim oblacima, uključujući kišu sumporne kiseline. Zbog ovih karakteristika, planetu je teško proučavati sa velike udaljenosti. Poslani su aparati, ali su se na kraju istopili. A ovi zagušljivi oblaci čine vanjska promatranja površine ne samo nemogućim, već i teškim.
Tu je WISPR iznenadio naučnike. Prošle godine on napravio nekoliko slika noćne strane Venere, na kojoj se činilo da su karakteristike površine vidljive kroz slojeve oblaka.
WISPR je optimizovan za vidljivu svetlost, što znači da snima slike u talasnim dužinama koje ljudsko oko može da vidi. No, pokazalo se da uređaj može vidjeti malo dalje, u bliskom infracrvenom dijelu spektra, nevidljiv ljudskom oku. Infracrveni i bliski infracrveni spektar su talasne dužine toplotne energije, odnosno toplote. Na dnevnoj strani Venere, zagrijanoj od Sunca, gubi se svako infracrveno zračenje sa površine. Ali s noćne strane, čini se da se temperaturne fluktuacije na površini planete neočekivano ispostavljaju kao uređaj.
Druge tehnologije, kao što je radarsko snimanje od strane Magellanove sonde iz 1990-ih i infracrveno snimanje od strane trenutne JAXA Akatsuki sonde, dale su nam prilično dobru mapu geologije površine Venere. Doprinos WISPR-a, kažu istraživači, gura naše razumijevanje na rub vidljivog spektra. Prošlogodišnji prelet otkrio je područje zvano Afrodita Terra, najveće visinsko područje na površini planete. Na pozadini sjajnih oblaka izgledalo je kao tamna mrlja. To je zato što je Afrodita Terra, koja se nalazi na većoj nadmorskoj visini, mnogo hladnija od okolnog terena, zbog čega je vidljiva na infracrvenim ili blizu infracrvenim slikama planete.
Ostale karakteristike su vidljive na ovim slikama. Visoravan Tellus Regio i ravnicu Aino Planitia takođe karakterišu visinske razlike koje ih čine vidljivim kroz oblake u infracrvenom opsegu talasnih dužina.
Iako slike nisu otkrile ništa novo po pitanju topografije, podaci nam ipak mogu pomoći da bolje razumijemo Veneru. Pošto različiti minerali različito provode i oslobađaju toplotu, studije emisije mogu pokušati da rekonstruišu mineralogiju površine planete. To će nam zauzvrat pomoći da razumijemo njegovu historiju.
Proučavanje njegove površine pomoći će nam da shvatimo koliko je ova aktivnost bila raširena i nedavno. Dodavanje podataka u vidljivom i bliskom infracrvenom spektru u skup podataka koji je danas dostupan proširuje raspon talasnih dužina koje naučnici mogu koristiti da to urade.
Pročitajte također: